-PIŠE: Milosav B. Gagović,penzionisani pukovnik JNA
Kao rezime cijele priče bilo bi dobro da namjerni i neokaljani Hrvati izvrše analizu svega onoga što se događalo u Drugom svjetskom ratu i ovom zadnjem, da izvrše upoređenja i sami ocijene kolika je u svemu tome sličnost. Da shvate ko su im bili mentori u prošlom ratu i ovome sada, posebno da istudiraju biografiju Ditriha Genšera, pošto im je on bio glavni mentor i pape Pavla, duhovnog oca, koji onoga bivšeg hrvatskog kardinala, pripadnika fašističkog pokreta, predloži za sveca.
Sve ovo neće moći ostvariti dok je god na čelu Hrvatske HDZ, pod čijim rukovodstvom su se dešavali svi ovi zločini o kojima je riječ. Polazeći od one narodne floskule ,,Vuk dlaku mijenja, ali ćud ne”. I oni su dlaku promijenili, ali u istini ne odustaju od svoje politike, samo što je za javnost nešto vještije plasiraju. Napadaju druge za zločine da bi svoje što uspješnije maskirali. Znam da je teško priznati istinu, ali je nužno, jer bez toga uzalud je ulazak u Evropsku uniju ili bilo koju drugu tvorevinu. Da su komunisti 1945. godine otvorili sve jame i stratišta i kao ljude sahranili ubijene, ne bi 1990. godine mlade generacije bile u situaciji da vade iz tih jama njihove zemne ostatke i pred svojim očima gledaju na hiljade lobanja i drugih ljudskih kostiju koje ih nijesu mogle ostaviti ležernim, naprotiv izazivale su kod njih mržnju prema narodu koji je to počinio iako počinilaca nije bilo među živima. Nužno je izvršiti i analizu vojne akcije ,,Oluja” koju proslavljaju kao neko oslobođenje Hrvatske. Sagledati od koga je to oslobođena Hrvatska, od svojih državljana koji su bili druge nacionalnosti i konfesije. Domicilnih Srba koji su branili svoja ljudska prava, svoje živote i svoja ognjišta od pomahnitalih ustaških sledbenika. Zašto su ubijani starci i starice i paljene njihove kuće. Pa zar nije tom akcijom izvršen veći zločin od zločina koji se pripisuje Srbiji da je počinila nad albanskim narodom 1999. godine. Tom akcijom je izvršen genocid nad srpskim narodom ne manji od onoga što je izvršen u zloglasnom Jasenovcu tokom Drugog svjetskog rata. Zar to treba slaviti. Treba da znaju buduća pokoljenja da je rat u Hrvatskoj počeo po naređenju tadašnjeg hrvatskog rukovodstva na čelu sa Franjom Tuđmanom protiv domicilnih Srba koji su tražili svoja prava, ista ova koja im sadašnja EU garantuje. Niko nije napadao Hrvatsku kao republiku niti pošteni hrvatski narod, već samo one koji su činili zločine nad domicilnim Srbima. Pojam branitelj je apsurdan, koliko je apsurdna i tvrdnja da je bilo ko osvajao prostore Hrvatske i na taj način stvarao Veliku Srbiju. To je izmišljena floskula kako bi lakše osvojili vlast tadašnja stranka HDZ na čelu sa dr Franjom Tuđmanom i iznudila od Evropske zajednice priznanje Hrvatske kao nezavisne države. Svi oružani sukobi na prostoru Hrvatske su uzrok ugroženosti domicilnih Srba, koji su tražili svoja prava i štitili vlastite živote. Prema tome može se konstatovati da su svi zločini koji su se dogodili u Hrvatskoj tokom građanskog rata, odnosno kontrarevolucije, djelo onih koji su rat i počeli, a ne onih koji su tražili svoja prava i štitili vlastite živote. Tuđman je mrtav, ali ustaška ideologija još uvijek u dobroj mjeri živi. Slave se njeni utemeljivači i sledbenici Pavelić, Luburić, Budiša, Miloš i Kvaternik. Poseban joj značaj daju nazivi pojedinih ulica i trgova u većini gradova Hrvatske po ustaškim vođama i zločincima iz Drugog svjetskog rata. Veličanje njihove uloge kroz govore i pjesme njima posvećene. Zločin koji su počinile hrvatske ustaše od 1941. do 1945. godine i od 1991. do 1995. godine nad srpskim narodom ne mogu oprati sve rijeke jadranskog i crnomorskog sliva.
Ništa bez priznanja zločina i izvinjenja srpskom narodu u ime onih koji su su počinili zločine. Napad, verbalni, na Srbiju, srpsko rukovodstvo iz onoga vremena, kao osnovne krivce za sve što se događalo je samo vid zataškavanja ličnih zločina počinjenih nad svojim državljanima srpske nacionalnosti. Aktuelno rukovodstvo Hrvatske traži da se prestane manipulisati sa Jasenovcem, a zapravo samo podstiče narode na tako nešto svojim ponašanjem i postupcima. Domovinski rat, kako ga popularno zovu nije bio antifašistički, već naprotiv slijedio je fašističku ideologiju, sve do ostvarenja cilja, odnosno istrebljenja srpskog naroda na tim prostorima. Oni su poslije domovinskog rata sudili onima koji su se borili protiv fašizma. I dan-danas fašistički simboli osviću diljem Hrvatske na stadionima, a pjesme iz toga vremena se ore na predizbornim skupovima. U borbi protiv fašizma nije učestvovao veliki broj Hrvata, naprotiv više ih je bilo pod fašističkom zastavom u postojbama dr Anta Pavelića. Doduše oni koji su bili većinski protiv fašizma državljani Hrvatske, bili su Srbi koji su protjerani ili poubijani u domovinskom ratu. Jednom rečju Srbi u nezavisnoj Hrvatskoj bili su obespravljeni isto kao i Jevreji u nacističkoj Njemačkoj.U antifašističkoj Hrvatskoj Srbi su imali sva prava,što nije trenutno slučaj.
(NASTAVIĆE SE)
Komentari
Komentari se objavljuju sa zadrškom.
Zabranjen je govor mržnje, psovanje, vrijedjanje i klevetanje. Nedozvoljen sadržaj neće biti objavljen.
Prijavite neprikladan komentar našem
MODERATORU.
Ukoliko smatrate da se u ovom članku krši Kodeks novinara, prijavite našem
Ombudsmanu.